Piše: dr. sc. Suadin Strašević
Iseljavanje Bošnjaka u vrijeme Austrougarske uprave i pokret protiv iseljavanja
Nezadovoljni uspostavom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, tokom i poslije 1878. godine, Bošnjaci se počinju iseljavati u sve dijelove Osmanskog carstva. Najbrojniji dio se iselio u Istanbul, Karamurselu, Bursu, Hamidiju, Izmir i u druge gradove. Značajan broj Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, nastanio se i u Mitrovici, Novom Pazaru, Prijepolju, Prištini, Solunu, Sjenici, Skoplju.
Javnost Bosne i Hercegovine bila je svjedokom tog iseljavanja. Zemaljska vlada je zabranila putovanje iseljenika u većim grupama, u nastojanju da umanji značaj iseljavanja u Bosni i Hercegovini i van nje. Talas iseljavanja je bio naročito brojan u toku i poslije 1882. godine kada je donesen novi vojni zakon.
Naredbom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 15. marta 1882. godine, broj 2396/predsj., kotarskim oblastima u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Kostajnici, Brčkom, Gradačcu, Bijeljini, Donjoj Tuzli i Zvorniku, potvrđena je s previšnjega mjesta privilegija na oslobađanje od vojništva za one bošnjačke porodice, koje su 1862. godine, iz Srbije prebjegle u Bosnu. Privilegija je dodijeljena od strane osmanske vlade, potvrđena je naredbom Zemaljske vlade i imala je važiti do kraja 1887. godine. Kotarskim uredima je naloženo da izvrše popis porodica prebjeglih iz Srbije i da ih oslobode poreza do daljnjeg, ukoliko se jave sporovi, rješavat će ih okružne oblasti. U literaturi nalazimo i mišljenje da je iseljavanje Bošnjaka bio oblik bosanskog protesta protiv austro-ugarske vladavine. Iseljenici su se organizirali i okupili oko zemljoposjednika Fehima Đumišića iz Banja Luke i Osmana Čengića. Iseljenici su Porti upućivali peticije u kojima su naglašavali težak položaj Bošnjaka u Bosni. Iseljenici su se nadali da će i u Bosni nastati paralelni pokret, koji će i Portu i Austriju, uvjeriti da Bošnjaci stradaju pod pritiscima režima.
O teškom životu iseljenih Bošnjaka, upečatljivo govori i Okružnica Zemaljske vlade od 6. februara 1887. godine, br. 7062/III., upućena Vrhovnom sudu. U Okružnici stoji: „Često se događa da podređene oblasti dijelom putem Vrhovnog suda, a dijelom direktno na Zemaljsku vladu podnašaju sudske spise sa molbom, da se redovitim putem dostave strankama, koje u Turskoj stanuju. Pošto između Austro-Ugarske i Visoke Porte ne postoji ugovor o pravnoj pomoći, to Turske mjesne oblasti pokazuju samo predusretljivost, ako ovdašnjim molbama ili putem c. kr. izvanjskog ministarstva ili putem austr.-ugars. konsulata stavljenim zbog dostave ovosudbenih spisa dragovoljno dogovore. Mnogostručnost sudskih spisa, glede kojih se dostava traži, kao što i svojstvo sudskog postupka povodom su česta, da se iz dotičnog spisa ne može razabrati vazda o čemu se upravo radi. Razumije se lahko da turske mjesne oblasti sprovodeći takove zamolbe željele bi o parbenom predmetu, koji se tiču stranaka njihovoj jurisdikciji podložnih, da su barem u nekoliko upućene, to se ta želja pokazuje naprema nam upravo posve opravdanom dužnošću. Vrhovni sud neka stog sve podređene sudove uputi, da u svim onim slučajevima, gdje se već iz spisa, koji se dostaviti ima, ne uviđa jasno ime stranaka, parbeni predmet, pravni naslov itd., da kod podnošenja spisa u izviješću kratko i jasno naznače parničnu stvar, te svrhu dostave tog spisa, da se zamoljena oblast u predmetu stvari odavde obavijestiti mogne“.
POKRET PROTIV ISELJAVANJA
Paralelno sa iseljavanjem Bošnjaka, u Bosni i Hercegovini nastajao je pokret protiv iseljavanja, kojeg su predvodili bošnjački, muslimanski, intelektualci. Posebne zasluge u tom pokretu pripadaju Mehmed Teufiku-ef. Azapagiću, koji će u periodu od 1893. do 1909. godine biti imenovan reisu-l-ulemom u Bosni i Hercegovini. Godine 1884. Azapagić je napisao na arapskom jeziku djelo pod naslovom: Rasprava o hidžretu, koje je 1886. godine, u knjižari „Vatan“ štampao i na turskom jeziku.
Azapagić, u svom djelu, govoreći o štetnosti iseljavanja Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, pored ostalog, navodi i sljedeće: „Naša današnja hidžra u vrijeme zenita islama, to je pokret okrenut ka slabosti, koji proizvodi slabost na slabost, to je kao potrošiti novac da bi se zaradio novčić, prodavanje dragulja domovine, bez sumnje skupocjenog, da bi se kupio običan kamen i blato i to opet nesigurno“. Nadalje Azapagić navodi da muslimani mogu živjeti u Bosni i Hercegovini i pored austrougarske vlasti.
Pored Azapagića, snažan glas protiv iseljavanja, digao je i Hadži hafiz Muhamed Emin Hadžijahić, koji je 1884. godine, u listu Vatan, na turskom jeziku, objavio članak pod nazivom: „Patriotizam“, u kojem poziva zemljake da ostanu u domovini, istovremeno navodeći pogubne primjere iseljavanja./dr.sc. Suadin Strašević/
Na slici:Mehmed Teufik ef.Azapagić (1838.-1918.)
