Tajna jednog turbeta u Živinicama

Piše: dr. sc. Suadin Strašević

 TAJNA JEDNOG TURBETA U ŽIVINICAMA

Nadomak Živinica, u mjestu Suha nalazi se turbe Ibrahima Derviševića poznatog i pod imenom Abuka. O njegovoj ličnosti postoje brojne predaje a neke od njih je zabilježio Osman Kasumović Bilježnik. Tako Bilježnik u svom rukopisu navodi sljedeće:

„Turbe Abuke nalazi se na jednom brdu više seoske džamije i sela Suha, u jednoj šumi u kojoj leže posmrtni ostaci rahmetli Ibrahima Derviševića zvanog Abuka, koji je živio u selu Suha prije 150-200 godina, pošto se tačan datum smrti ovoga merhuma nije mogao ustanoviti.[1] Oko ovoga turbeta nalazi se više starih kaburova bez tariha, dok ih postoji novih koji se tu sahranjuju iz obližnjih mahala ovoga sela.

Turbe je sagrađeno od drvene hrastove građe a drvenom okolicom od brvana hrastovih kao i hrastovih temelja veličine 4×4 metra, sa jednim ulaznim hrastovim vratima dok sa tri strane postoje tri mala prozora po jedno staklo sa drvenim jabučicama.

U unutrašnjosti turbeta postoji jedan kabur rahmetli Ibrahima Derviševića sa malim nišanima bez ikakvog tariha, koji se nalazi jugo-istočno, dok od ulaznih vrata do samog kabura nalazi se jedna nova prostrta hasura, jedna ovčija kožica i dva bardaka za vodu. Drugo nema ništa sem što se vidi ostatak sagorjele svijeće na prednjem nišanu. Ovo turbe je prije 1-2 godine pokrio sa hrastovim krovom dobrotvor rahmetli Omer Sijerčić iz Živinica.

O postanku ovoga turbeta kao i o imenu Abuka vezano je mnogo pripovijedanja u selu kao i u okolici Suhe od kojih ću ja navesti neka pripovijedanja koja sam čuo od starijih mještana.

1. Priča se da je Abuka bio zarobljenik u stara vremena kod Moskovskog kralja i da je tamo nagonjen kao zarobljenik da se pokrsti i da je on to energično odbijao, i zato je snosio velike muke. Jednog dana mu je naređeno od strane njegovih tadašnjih starješina da ima jesti neko jelo koje je bilo vruće jer je malo prije skinuto sa vatre. Nije tačno ustanovljeno kakvo je to bilo jelo, jedino je pričao rahmetlija da je njemu prilikom jedenja ovoga jela otkrilo se jedno nadprirodno znanje, gdje je pomoću toga znanja držeći se vode i zvijezda došao kući u Suhu iz Moskovskog zarobljeništva.
2. Priča se da je Abuka vrhao neki vršaj na guvnu sa svojom porodicom i snahama, te je momentalno počeo udarati svojim vilama po guvnu učeći (VE) LA HAVLE VELA KUVVETE ILLA BILLAHI-L-ALIJJI-L-AZIM.[2] Svi prisutni na guvnu čudili su se ovakvome postupku. Kako je u ovome vremenu vođena velika borba u Srbiji, u kojoj borbi je bilo vojnika i iz Suhe, te kada su se isti povratili svojim kućama, te na pojedina pitanja seljaka da kažu kako im je bilo u borbama u Srbiji, isti su pričali da je bilo svega i svačega, ali bi u jednom okršaju svi od reda izginuli da nije došao Abuka sa svojim vilama i neprijatelja satjerao.

III. U narodu postoji i ova legenda koja se priča i smatra kao vjerodostojna. Jednom prilikom je rahmetli Abuka pošao u drva u obližnju šumu radi ogreva, gdje su ga uhvatili neki odmetnici koji su bili nevjernici, te kada su vidjeli Abuku kao hodžu počeli su ga zlostavljati i tući a uz to nagoniti da se još i krsti što je ovaj rahmetlija odbijao i nije se htio ni uz kakav način krstiti. Odmetnici su tada rahmetliju svezali i oborili na zemlju i počeli ga živog guliti i to jedni ruku, drugi nogu, pošto je bilo više odmetnika dok se tačan broj ne zna. Naravno pri ovakvim teškim postupcima oko guljenja živog čovjeka, rahmetlija je bio izvan sebe, ali je još bio živ, te kada su odmetnici došli do same glave a ostalo su sve ogulili samo nisu rastavili kožu sa ruku i nogu kao i rastavili na leđima, u tom vremenu došli su Turci kojih je bilo više nego odmetnika, oni su svi pobjegli u šumu ostavivši iza sebe onesviještenog i poluoguljenog rahmetliju. Kada su Turci došli i prepoznali rahmetliju u takvome stanju kakvog su našli koji je još davao znakove života, oni su odmah našli vodu i tom vodom rashladili rahmetliju, gdje je on došao do sebe. Te kad je bio pri svijesti, ustao je i sjeo, dok se je oguljena koža objesila, onda se okrenuo prema kibletu, digao ruke i proučio neku dovu tražeći milost od Boga dž. š. Kada je  dovu završio, rukama je odnosno prstima i dlanovima je protrljao po udovima svud oguljenom kožom, te je Božijim određenjem koža prijanjala kako je to i ranije bilo, da se nije moglo ni znati kuda je guljena i tako zdrav i čio došao je sa svojim oslobodiocima kući…“.[3]

Pored navedenih kazivanja u narodu se još u sadašnjem vremenu spominje predaja da je Abuka rekao: Dokle god seže moj pogled nikada ovdje neće osvojiti neprijatelj. Abukino turbe se nalazi na uzvišenju odakle pogled seže širom nekadašnjeg carskog hasa…

U prvoj i čini se najstarijoj predaji, koju je zabilježio Bilježnik, o Ibrahimu Derviševiću navodi se zanimljiv i nama izuzetno značajan podatak. Spominje se da je pao u zarobljeništvo kod Moskovskog kralja. Ranije smo naveli da je Tuzlanski kapetan Derviš Hasan-beg, emin carskog hasa, 1736. godine sa svojom vojskom otišao u daleku Oziju i da je pao u zarobljeništvo u kojem je proveo osam godina. (O tome sam opširno pisao u ranije objavljenim studijama, op. aut.). Prema Ahmedu Hadžinesimoviću iz Prusca, koji je o ovoj vojni ostavio dragocjenu „Hroniku događaja“, možemo ustanoviti da su upravo zarobljeni Bošnjaci, oni koji su preživjeli i kada je njihovo puštanje na slobodu poslije višegodišnjeg ropstva bilo izvjesno, bili smješteni u Moskvi „staroj ruskoj prijestolnici“ i da su obišli Moskvu i carske dvore.

Nameće se kao sasvim izvjesno da je jedan od ratnika pod komandom tuzlanskog kapetana Derviša Hasana-bega (vakifa džamije u Priluku), bio upravo Ibrahim Dervišević. Nadalje se navodi da je u zarobljeništvu došao do tajnih znanja; posebno poslije nekog misterioznog jela koje je bilo vrelo…, što opet, upućuje na puteve teške sufijske spoznaje koju je sticao kod tadašnjih svojih šejhova, a jedan od njih je zasigurno bio i šejh Hasan odnosno tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan-beg. Nadalje se navodi u predaji da je uz pomoć tog znanja, zvijezda i vode, iz zarobljeništva uspio doći kući. Nameće se kao realna pretpostavka, da je Ibrahim Dervišević bio obrazovan, možda je bio i zapovjednik, po svemu sudeći bio je poznavalac navigacije i orjentacije. A kasnije predaje, također u osnovi sadrže njegovo ratno iskustvo, teške patnje, sticanje mudrosti i duhovne spoznaje… Po dolasku sa vojne iz daleke Ozije, on dobiva posjede na carskom hasu u mjestu Suha, prepričava događaje iz bitaka, postaje poznat kao Derviš a njegovi potomci dobiše ime Derviševići.

Tako se u još jednoj predaji koja se može čuti u mjestu Suha kaže kako je u vrijeme nekog velikog rata u Rusiji, jedna majka iz njegovog komšiluka, poželjela poslati sinu halve na ruski front. Abuka je na tu želju majke rekao da zamota malo halve koju je on ponio sa sobom. Poslije kraćeg vremena majka je dobila pismo sa ruskog fronta u kojem se sin zahvaljuje na poslanoj halvi. Također je poznato da je i 1772. godine, tadašnji tuzlanski kapetan Derviš Ahmed-beg (sin kapetana Derviša Hasana-bega) sa 2000 vojnika bio na frontu u Rusiji.

Vojnici tuzlanske kapetanije sudjelovali su u mnogim bitkama. Poznato je da su bili i u kontigentu od 5000 hiljada vojnika što se okupila 1789. godine pod Loznicom. Možda se predaja koja govori o Abukinim dovama koje je učio na guvnu odnosi upravo na ovaj vojni pohod.

Po svemu sudeći doživio je duboku starost jer je stekao i ime Abuka što u slobodnijem prijevodu može značiti stariji brat ili neko ko je prvi u mnogo čemu odnosno neko ko se uzima i poštuje kao stariji ili kao otac. Po svemu sudeći ime Abuka je nastalo iz milja i poštovanja. Zapamtio je Abuka, po svemu sudeći, i druge ratove i teška vremena kao što je posebno bila buna u Tuzlanskom kadiluku 1747. godine koja je trajala punih deset godina a u kojoj je veliko učešće uzeo tuzlanski kapetan Derviš Hasan-beg (šejh Hasan) stajući uz narod. Mišljenja sam da je i Abuka u ovim bunama, stao aktivno uz svog šejha. Narod Abuku nazva Dobrim i podiže mu turbe i sačuva ga u predajama.

U mjestu Suha poznato je da je džamija sagrađena za vrijeme austro-ugarske uprave. Bila je od drveta i nalazila se u neposrednoj blizini današnje džamije u Suhoj. Interesantno je spomenuti da se harem džamije kao i njena lokacija naslanjaju na njive i parcele koje se nazivaju selišta. Selišta se dalje uz padinu naslanjaju na lokaciju gdje se nalazi turbe Ibrahima Derviševića. Iz razdoblja austro-ugarske uprave i u nešto kasnijem razdoblju značajna ličnost ovog podneblja je i hadžija Ibrahim Muharemović. Narodna predaja kaže da je Muharem u vrijeme austro-ugarske uprave bio osuđen na kaznu zatvora za neko djelo koje nije počinio. Uvijek je tvrdio da je potpuno nevin. Zatvorsku kaznu u trajanju od oko deset godina izdržao je u zatvoru u Zenici. I po povratku iz zatvora i dalje je tvrdio da je potpuno nevin bio u zatvoru. Savjetovao se sa učenim ljudima među kojima je bio i Adem Hodža Žabić iz Dublja (Poljice) koji su ga savjetovali da halali i oprosti. Ibrahim Muharemović je tako i postupio. Poslije toga se vrlo brzo obogatio. Obavio je hadž na koji je putovao šest mjeseci. Stekao je veliko imanje i zemljišne posjede i sve je dao u vakuf, uz želju da mu se svake godine pokloni hatma. Vakuf hadžije Ibrahima Muharemovića je iznosio oko 100 dunuma. Njegov nišan je pronađen oboren prilikom čišćenja mezarja u Suhoj. Kada su mještani pročitali natpis identifikovali su i mezar vakifa te su mu u znak poštovanja podigli nove nišane a na prednjem piše Hadžija Ibrahim Muharemović VAKIF. Nije imao potomaka.[4]

BILJEŠKE:

1 Bilježnik identifikuje, istina neodređeno, period u kojem je živio i djelovao Abuka, a to je osamnaesto stoljeće, op. aut.

2 U prijevodu: Nema snage niti moći, osim kod Allaha, Uzvišenog, Veličanstvenog!

3 Osman Kasumović Bilježnik, rukopis, strana 49-51.

4Podatke i narodnu predaju o vakifu hadžiji Ibrahimu Muharemoviću saznao sam od Hamdije (Sulje) Muharemovića (rođen 1947. godine). Ibrahim Muharemović bio je amidža njegovom ocu. Intervju sam obavio u junu 2017. godine, op. aut./Dr.sc.Suadin Strašević/