Piše: Dr. sc. Suadin Strašević
Feljton: Znamenite bosanske žene (4)

HABIBA AGIĆ ARNAUTOVIĆ

Naša današnja priča primjer je nevjerovatne hrabrosti i herojstva Habibe Agić Arnautović i generacije znamenitih bosanskih žena iz Sarajeva. Ova priča pala bi u zaborav, ili završila na marginama povijesti, da je nisu zabilježili naši historičari Hamdija Kreševljaković (1888-1959.) i uvaženi profesor emeritus Enver Imamović.

Naime 1878. godine, članom 25. Berlinskog kongresa održanog u periodu od 13. juna do 13. jula, evropske sile dale su mandat Austro-Ugarskoj da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Formalni prijedlog za okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske dala je Velika Britanija. Na to je veoma nerado pristalo oslabljeno Osmanlijsko Carstvo. A, čini se, da je vodeću ulogu u pregovorima tokom Berlinskog kongresa imao njemački kancelar Oto Eduard Leopold von Bismarck-Schonhausen (1815-1898).

Vijest o odlukama Berlinskog kongresa i pristanku Osmanlijskog Carstva na Austro-Ugarsko „zaposijedanje“, u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini primljena je uz ogorčenost i ogromno protivljenje stanovništva. Iz Sarajeva je protjeran zadnji osmanski namjesnik, a u haotičnim okolnostima, aklamacijom, formirana je Bosanska narodna vlada; stari svijet je bio srušen; a novi još nije bio uspostavljen. Bosna je ustala na odbranu. Iz magacina je podijeljeno oružje, a na položaje oko Sarajeva izvučeno je nekoliko topova, neke od njih, obzirom da su bili neispravni, popravio je sarajevski kovač Avdo Jabučica (poslije Austro-Ugarske okupacije bit će osuđen Prijekim sudom i obješen. Danas u Sarajevu jedna ulica nosi njegovo ime).

Dana 29. 7. 1878. godine, Austro-Ugarske trupe prešle su bosansku granicu. Već 7. augusta 1878. godine, Bosanska narodna vlada je objavila poziv svim građanima, bez obzira na vjeru, da se priključe odbrani domovine; nekoliko dana prije toga vlada je uvela vojnu obavezu i za sve strance i osmanske činovnike te uvela ratne poreze.

U našoj historiografiji često se koristi izraz „otpor Austro-Ugarskoj okupaciji“. Međutim, kako zalazim dublje u ovu temu i problematiku, mišljenja sam, da je prikladniji izraz: odbrambeni rat 1878. godine.

Vođene su teške i brojne bitke. Brojčano nadmoćnije Austro-Ugarske snage su napredovale i neprestano su pojačavale broj svojih jedinica. U ranu zoru 19. augusta u pet sati, počeo je odlučujući napad na Sarajevo. Vođene su teške i krvave bitke na položajima oko Sarajeva, međutim branitelji su se morali povući prema gradu, i tada započinju krvave ulične borbe; a primjeri hrabrosti bosanskih vojnika, Sarajlija i Sarajki su epskih razmjera. U odbranu bosanske prijestolnice hrabro i stameno stale su znamenite bosanske žene.

Tako je znamenita bosanska žena Habiba Agić udata Arnautović istrčala iz svoje avlije, i sa malom puškom u rukama, stala pred nadiruće okupatorske kohorte i započela borbu. Ubila je jednog okupatorskog vojnika na Prijekoj Česmi. Zarobili su je i zaklali, međutim davala je znakove života, u snažnom kontra udaru branitelji su uspjeli da je iznesu sa tih položaja. Dugo ju je liječio sarajevski berber. Preživjela je rat i umrla je 1934. godine. Do kraja svog života ponosila se svojom borbom i pričala je u sarajevskoj mahali Musluk; gdje je stanovala, o herojskoj borbi za slobodu DOMOVINE. U Mahali je bila poznata i pod imenom Česlandurova Hebiba.

Djevojka poznata pod imenom Dreka, iz svoje kuće na Jezeru (Koševo) osula je tešku paljbu po okupatorskim vojnicima. Kada joj je ponestalo minicije, zarobili su je i u njenom dvorištu su je mučili.

Daut Pita hrabro je poginuo u borbi. Kada je pao, njegova sestra Sevdija Handžić (rođena Pita) uzela je oružje i krenula u juriš; teško je ranila okupatorskog oficira na Toki. Preživjela je rat i doživjela duboku starost. Do kraja svog života ponosila se herojstvom svoje generacije.

Kada Preljević iz Čebedžija, obukla je muško odijelo, opasala jatagan i nosila je sanduke sa municijom na Bakije, zajedno sa Fatom Hadžiavdić iz Divan Kjatibove mahale. Djevojka Fata Hadžiabdić se kasnije udala za Ibrahima Mačka mujezina džamije u Mjedenici, umrla je 1919. godine.

Fatima Pandur i Melćija, obje iz Žabljaka, nosile su sanduke sa municijom na Goricu. Istu službu obavljale su i djevojke iz Balibegovice Fatima Džipa (kasnije udata Karavdija), Arifa Džipa (udata Hardaga) i Nura Murga (udata Terza). Municiju iz Kiršle prema položajima na Brajkovcu nosile su Hasnija Pita i Paša Agamehina (kasnije udata Beća).

Nura Porča, Fata Hadži Jusufova, sestre Pašana i Alija Koredžija; sa Vratnika, bile su u sanitetu, previjale su ranjenike i donosile vodu na prve borbene linije.
Hudovica iza čuvenog sarajevskog berbera-ranara Saliha (umro 1860), Hafa Berberajić (djevojačko prezime Henda) pravila je mehlem za rane i liječila ranjenike. Ova znamenita bosanska žena, tada je imala 71 godinu; sama je tražila ranjenike i ukazivala im pomoć. Umrla je 1912. godine u 105. godini života.

U Žabljaku, pored džamije, iz svojih kuća na agresore su zapucale Habiba Bulbulović (rođena Kalaba) i Nura Hadžiomerović (rođena Mulić). Ranile su jednog okupatorskog oficira.

Neprijatelj je zavladao gradom. Sarajevske ulice bile su pune krvi, ranjenika i palih branitelja. Okupatori su počinili brojne zločine. U tim trenucima, dok je okupator označavao pobjedu sa 101 topovskim plotunom, prvo sa munare džamije na Mlinama iznad Baščaršije (hrabri mujezin Husein Mačković) a onda i sa drugih sarajevskih džamija; zaučili su ezani.

Neke od ovih znamenitih bosanskih žena, kako bilježi historija, nikada više nisu izlazile iz svojih kuća i avlija da ne sretnu okupatore; pa su i pred smrt oporučile, da ih pošto presele na ahiret, što brže, poslije dženaze, ukopaju. Neka je rahmet našim heroinama.

PS.
Poslije okupacije Bosne i Hercegovine zapovjednik bosanskih armija Mehmed Vehbi Šemsekadić (1827-1887.) sa nekoliko stotina boraca povukao se prema Sandžaku; boraveći na granicama Bosne. Shvatajući to kao opasnost Austro-Ugarska je dogovorila sa Portom da ga povuku prema Turskoj. Šemsekadić je to prihvatio, ali se nije mirio sa porazom, nego je i u Istanbulu nastojao okupiti bosanske domoljube. Veliki broj njegovih vojnika koji je ostao u Bosni nije htio položiti oružje nego su započeli gerilske borbe; o tome u historiji jedva da ima poneki podatak. No međutim, u starim listinama pronalazim sljedeće. U krajevima moga zavičaja poslije Austro-Ugarskog osvajanja Bosne, djelovala su dva bosanska gerilca koji nisu htjeli predati oružje okupatoru. Bili su to braća Alija i Meho Nikšić koji su se pod komandom Šemsekadića proslavili u borbama na Spreči, Doboju, Gračanici i u borbama za odbranu Tuzle.

Po okupaciji nastavljaju borbu izvodeći borbene akcije iz brdsko-planinskog sistema Svatovca u Poljicu i prostranih šuma Dubrave u Priluku uz pomoć lokalnog stanovništva. Dvije godine su vodili borbu a onda je Austro-Ugarska vlast za njihovo hapšenje raspisala visoke novčane nagrade. Zbog tih nagrada su izdati od strane četiri osobe. Zarobljeni su i u lancima odvedeni u Tuzlu. Osuđeni su Prijekim sudom na smrt vješanjem. Prvo su pogubili starijeg brata Aliju i tada je, u toku egzekucije, Austro-Ugarska vlast pomilovala mlađeg brata Mehu koji je odbio pomilovanje rekavši „Kada ste ubili moga brata, ubite i mene…“, zatim je i Meho pogubljen. Po njihova tijela su otišli mještani Priluka, među kojima je bilo i žena.

Hroničar Bilježnik, bilježi, da je taj dan bila nezapamćena kiša i grmljavina. Ukopani su na lokaciji gdje su i zarobljeni. O njihovoj borbi i pogibiji napisana je duža pjesma. Osobe koje su ih izdale umirale su u samoći i napuštene od svih. Sve je, međutim, pokrio veo zaborava. Iz Bosne u tom periodu kreću masovni talasi iseljavanja prema Turskoj; reis Azapagić u svom djelu „Risala o Hidžri“ poziva na ostanak u domovini i neumorno radi na tome. Bosna je ulazila u novo razdoblje i u novi kulturno/civilizacijski krug; budućnost je dolazila brzo. /dr. sc. Suadin Strašević/
(Usputne bilješke, izvori i djela: Hamdija Kreševljaković; Osman Kasumović Bilježnik; Enver Imamović; Suadin Strašević).