Piše: dr. sc. Suadin Strašević
Dobar dan, tugo
„Verba volant, scripta manent“lat.
„Izvršili smo udar u cik zore. Zauzeli smo neprijateljske položaje na cijelom jednom brdu, koje je za izvođenje daljnjih borbenih dejstava, imalo strateški značaj. Već odavno sam zaboravio kako se to brdo zvalo, ali priča koja slijedi duboko je utisnuta u sjećanja.
Po zauzimanju položaja počeli smo ukopavanja u rovove i tranšeje; znali smo šta slijedi. Znoj se slijevao dok smo satima i cijeli dan bez prestanka kopali rovove. Noć je bila neobično mirna. Ujutru, poslije svitanja, počele su kanonade neprijateljskih granata. Smjenjivali su se artiljerijski udari i pješadijski napadi neprijatelja. Tri dana i tri noći vodili smo neprestanu borbu. Odbacili smo neprijatelja i slomili njegove snage. Poslije toga povučeni smo sa borbenih linija u selo i kuće koje su se nalazile u dolini. Stigli smo dole prašnjavi i umorni. Bilo je ljeto i bilo je toplo.
Domaćica kuće u kojoj smo bili smješteni ponudila se da nam opere uniforme. Mi smo se nalazili u kući. Tada smo začuli jecaje i plač. Istrčali smo vani; žena je plakala i gledala u uniforme, koje su bile potopljene u rječici koja je proticala pored kuće; voda je bila crvena od krvi šehida.
Kasno, noću, vratili smo se u kasarnu, već je pljuštala kiša. Ušli smo u neko auto, mislim da je bila lada/niva, prije rata je služila za potrebe rudnika. Naprijed, pored vozača, bio je komandant; iscpljen i blijed, glavu je zaronio duboko u šake. Na zadnjem sjedištu bio je jedan vojnik koji je poznavao kuće i porodice poginulih boraca, i ja kao najmlađi. Vozili smo se, u teškoj tišini, prema trećoj kući te noći.
Zaustavili smo se u jednom mjestu; sve je bilo u potpunom mraku. Zakucali smo na vrata, a sa druge strane čuo se glas djevojčice: babo, babo! Neko od članova porodice, držeći svijeću u rukama, otvorio je vrata. Ušli smo u kuću…
Od tog događaja prošlo je prilično vremena; mnogo je vode proteklo Sprečom. Nastupilo je neko novo doba. U školi gdje sam podučavao učenike, isticala se jedna učenica odličnim uspjehom i izuzetnim školskim postignućima. Dok sam držao čas, sasvim slučajno, u dnevniku pročitam ime njenog oca; u momentu sam shvatio, da je to djevojčica koja je iščekivala svog babu, te beskrajno tužne noći. Ništa tada ne rekoh, osim da mi je mušica pala u oko…“ /Roman u nastajanju. Dr. sc. Suadin Strašević/
„Usus magister egregius“ lat.