back to top

U povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine

u povodu dana državnosti bosne i hercegovinePiše: dr. sc. Suadin Strašević

U povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine

Krajem juna i u julu 1943. godine, Vrhovni štab Narodnooslobodilačkog pokreta, na čelu sa vrhovnim komandantom Josipom Brozom Titom boravio je u Kladnju. Tito je boravio u pećini u mjestu Plahovići i u kući Muje Mazalovića. Upravo tada, Tito okuplja partizane iz tuzlanske oblasti i inicira osnivanje Bosanske ratne skupštine (ZAVNOBIH-a). Na ovom sastanku kod Tita bili su i Rodoljub Čolaković, Avdo Humo i Pašaga Mandžić. Već na zasijedanju plenarne sjednice Oblasnog komiteta za istočnu Bosnu, održanog od 9. do 11 oktobra 1943. godine, analizirajući političku situaciju i ratne okolnosti, Oblasni komitet, na čijem čelu su bili Humo, Čolaković i Mandžić, konstatuje da je došlo vrijeme i da je sazrela situacija za osnivanje bosanskohercegovačke ratne skupštine. Kreću ubrzane aktivnosti u pravcu obnove bosanske državnosti.

Neki izvori ukazuju na činjenicu, da je upravo Avdo Humo, koji je bio izuzetno obrazovan, obrazložio Titu i uvjerio rukovodstvo NOP-a, da Bosna i Hercegovina treba biti država/republika ravnopravna svim ostalim republikama. Humin zadatak nije bio nimalo lagan, jer su i unutar NOP-a postojali različiti pogledi na budućnost Bosne. Poslije razgovora sa Humom i bosanskom delegacijom, Tito je izgovorio onu čuvenu rečenicu „Neka Bosna bude Bosna. Neka bude republika bosanska“.

(U toku i poslije rata Avdo Humo; odlikovan Ordenom narodnog heroja, zajedno sa svojim sugrađaninom Husagom Ćišićem, snažno će raditi i na afirmciji i priznavanju bosanskih muslimana kao naroda. Uostalom, Husaga Čišić bio je i jedini delegat  na ustavotvornoj skupštini koji je glasao protiv ustava Jugoslavije 1946. godine, jer u grbu Jugoslavije nije bilo šeste buktinje koja je trebala da označava Bošnjake kao narod. Zbog toga je uložio i amandman na ustav koji nije prihvaćen. Avdo Humo će već 1971. godine javno govoriti o potrebi uvođenja višestranačkog sistema. Zbog čega će, kao i većina bosanskih rukovodilaca iz raznoraznih razloga, padati u nemilost centralnih vlasti. Također, važno je istaknuti i njegov intervju iz sedamdesetih godina, kada Humo, evocirajući uspomene iz vremena, okolnosti i toka zasijedanja ZAVNOBIH-a, vrlo jasno i precizno govori o državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine. Navodi Humo da se bosanska državnost, tada, mogla obnoviti samo kroz djelovanje NOP-a).

Naime, kod svih ostalih republika preovladao je etnički model, a samo je kod Bosne primijenjen historijski model; da Bosna bude ono što je stoljećima bila. Iz navedenog proizilazi potreba da našoj prošlosti, historijska nauka, pristupa znalački, oprezno, provjereno, bez ideoloških natuknica iliti dijahrone slike projektovanja svijesti, jer bi to, u krajnjem ishodištu, oslabilo tu našu kohezionu snagu, i tek pod tim okolnostima historija će biti historia (est )magistra vitae. Iza zahtjeva Avde Hume i njegovih saradnika stajale su brojne bosanske partizanske jedinice, koje su vodile teške antifašističke borbe. Zapravo, tokom Drugog svjetskog rata, najteže borbe su vođene na teritoriji Bosne i Hercegovine. Značajan broj partizanskih jedinica bio je iz tuzlanskog kraja; u radu ćemo spomenuti neke od njih.

Dana 25. novembra 1943. godine, održano je zasijedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, u Mrkonjić Gradu. Na pomenutom zasijedanju donesena je Odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine! Potvrđene su njene historijske granice. Bosna i Hercegovina je definisana kao jedna od šest ravnopravnih tadašnjih republika. ZAVNOBIH je zapravo bosanska ratna skupština na koju je pristiglo 247 vijećnika iz svih bosanskih naroda i građana.

Iz Tuzle, noću, na konjima i usiljenim marševima, prema (Varcar Vakufu) Mrkonjić Gradu, kroz četničke, ustaške, fašističke i nacističke straže, probijala se grupa gerilaca. Na njihovom čelu bio je Pašaga Mandžić. Pašaga Mandžić bio je prvoborac, radio je na pripremama za oružani ustanak. U toku rata bio je član Oblasnog štaba za tuzlansku oblast, politički komesar Ozrenskog partizanskog odreda, Prvog bosanskog bataljona, i Šeste istočnobosanske udarne brigade. Bio je vijećnik ZAVNOBIH-a i član njegovog predsjedništva od osnivanja. Godine 1953. odlikovan je Ordenom narodnog heroja.

U rezoluciji ZAVNOBIH-a, između ostalog, stoji: „Danas narodi Bosne i Hercegovine, kroz svoje jedino političko predstavništvo, ZAVNOBIH, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata…“

U oktobru 1943. godine pristupilo se formiranju Tuzlanskog odreda. Sredinom septembra 1944. godine, partizanske jedinice su oslobodile Tuzlu. Već 19. septembra izvršeno je postrojavanje Tuzlanskog partizanskog odreda u Bukinju. Za komandanta odreda postavljen je kapetan Mehmedalija Hukić iz Tuzle, koji je do tada bio komandant 4. bataljona 17. Majevičke brigade. Mehmedalija Hukić komandovao je bataljonom sve do 21. februara 1945. godine, kada zbog bolesti odlazi u bolnicu. Posebno se istakao hrabrošću i odlučnošću u borbi protiv četnika koji su iz pravca Kalesije napadali Tuzlu. Tuzlanski odred/bataljon svoja dejstva je izvodio u široj regiji Tuzle.

U jesen 1944. godine u Živinicama je osnovan Živinički bataljon. Bataljon je nastao reorganizacijom 18. Istočnobosanske hrvatske brigade. Rad na osnivanju i organizaciji bataljona sproveo je Mijo Kerošević Guja. Zadatak bataljona bila je borba protiv fašista, nacista, četnika i ustaša. Sjedište bataljona bilo je u Živinicama, a operativna dejstva bataljon je izvodio na širem području. Zapovjednik bataljona bio je ilija Blažević iz Husina. Zapovjednik prve čete bio je Mijo Pranjić iz Par Sela, druge čete Kosta Pantić iz Boljanića, a zapovjednik treće čete bio je Mujko Đulović iz Pasaca. Bataljon se posebno istakao u borbi protiv četnika. Mnogi borci Živiničkog bataljona pali su u borbi. Borci Živinica sudjelovali su u raznim partizanskim jedinicima; kao uspomena na poginule partizane podignut je spomenik na Karauli u Živinicama.

Mijo Kerošević Guja rođen je u selu Husinu 1920. godine. Jedan je od osnivača Husinske partizanske čete. Među borcima ove čete bio je i partizan/gerilac Pejo Marković; u čiju čast je, poslije njegove pogibije, spjevana pjesma Konjuh planinom… Pejo Marković je teško ranjen u borbi oktobra 1941. godine. Ranjenog su ga nosili njegovi suborci kroz planinu; kada su stigli na vrhove Konjuha Pejo je umro. Nakon njegove sahrane stihove za pjesmu Konjuh planinom spjevao je Miloš Popović-Đurin, a muziku je kasnije komponovao Oskar Danon. Pjesma je bila naslovna tema i filma Konjuh Planinom iz 1966. godine, reditelja Fadila Hadžića i scenariste Meše Selimovića. Pejo Marković je 1951. godine odlikovan Ordenom narodnog heroja.

Jedino je Mijo Kerošević Guja dočekao kraj rata 1945. godine, svi ostali pripadnici ove čete, iz njenog prvog sastava, poginuli su u antifašističkoj borbi. Guja se istakao u borbi i u operatvnoj aktivnosti koju je iskazao i prilikom formiranja Živiničkog bataljona. Neposredno poslije rata, kao pripadnik OZNE okružnog odjeljenja u Tuzli, poginuo je 3. decembra 1946. godine u razbijanju i hapšenju preostalih četničkih jedinica. Posthumno, 5. jula 1951. godine, odlikovan je Ordenom narodnog heroja.

Tekovina narodnooslobodilačke borbe je obnovljena bosanska državnost u izuzetno teškim okolnostima i uz ogromne žrtve.

(Bilješke: Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, 1971.; Istočna Bosna u NOB-u, 1971.; 21. Tuzlanska istočnobosanska narodnooslobodilačka udarna brigada, 1988.; Osamnaesta hrvatska brigada, 1988.; Podaci sa interneta.; Razgovor sa unukom Mehmedalije Hukića komandanta Tuzlanskog odreda)./dr.sc.Suadin Strašević/

Na slikama:Husaga Čišić, Mijo Kerošević Guja sa grupom boraca, Mehmedalija Hukić i Pašaga Mandžić Murat

www.zivinice.ba

Drugi upravo čitaju