NEDOSTATAK VIDA ILI MOTIVACIJE
Da li ste znali da nedostatak vida ne predstavlja kočnicu u životu već motivaciju za napredak? Jedan od primjera jeste legendarna atletičarka Refija Okić koja je uprkos nedostatku vida učestvovala dva puta na Olimpijadi i evropskim prvenstvima, te ostvarila svoje snove. Refija Okić je drugo dijete u porodici i rođena je s oštećenjem vida. Osnovnu školu je pohađala u svom rodnom selu Škahovici i Sokolu do sedmog razreda. Kada je došlo do potpunog gubitka vida u četrnaestoj godini života ona se seli u Derventu, gdje je nastavila školovanje u Zavodu za slijepu djecu i omladinu. Njena sportska karijera je krenula sasvim slučajno u šesnaestoj godini života odnosno prilikom uključivanja u sportsku sekciju. Kao dijete bila je živahna i samim tim imala je i predispoziciju da se profesionalno bavi sportom. Prepoznavajući njen talenat, sve više su je forsirali treninzima kako bi bila što bolja. Zbog svog truda i rada ubrzo je počela da se takmiči, a njeno prvo značajno takmičenje je bilo republičko gdje je osvojila zlatnu medalju. Poslije republičkog uslijedilo je državno takmičenje a tu je odnijela zlatnu, srebrenu i bronzanu medalju. Može se reći da je nizala uspjehe a to možemo potvrditi po njenim učešćima u različitim državama pa čak i kontinentima. Učestvovala je na evropskom prvenstvu u Fuldi (Njemačka) 1981.g, olimpijadi u New Yorku 1984.g, Balkanskim igrama u Sofiji 1985.g, evropskom prvenstvu u Rimu ( Italija) 1985.g, Moskvi (Rusija) 1987.g i olimpijadi u Seulu (Južna Koreja) 1988.g. Refija je jedna od mnogobrojnih slijepih i slabovidnih osoba, međutim šta je s drugima i kako se oni bore kroz život? U našem društvu slijepe i slabovidne osobe se nalaze u teškom položaju i nailaze na razne probleme. Slijepe i slabovidne osobe se svakodnevno susreću s stigmom i predrasudama. Oni nemaju dovoljno prilika za zapošljavanje i obrazovanje, a također cjelokupnu situaciju pogoršava i nedostatak pomagala. “Odnos društva prema slijepima se promijenio na gore.”; kaže izvršna direktorica Udruženja građana oštećenog vida Tuzla, Tifa Tučić U Federaciji BiH imamo oko 2800 slijepih i slabovidnih osoba u Republici Srpskoj oko 2000, što znači da u BiH ima oko 5000 hiljada. Po zakonu mnogo toga imaju pravo ali kada dođe do realizacije ništa ne bude kako je planirano.
POTEŠKOĆE PRI PRONALASKU POSLA
Prilikom zapošljavanja slijepe osobe stalno nailaze na diskriminaciju bez obzira da li su visoko obrazovane ili ne, te da li su muškarac ili žena. Tokom konkursa za zapošljavanje, poslodavci često imaju predrasude da li će slijepe osobe moći ispuniti svoj zadatak, te više gledaju na profitabilnost koju će ostvariti zaposlena osoba nego na humanost. Postoji zakon koji nalaže profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Federacije BiH. Čovjek kada je zaposlen i radi osjeća se ispunjeno. Zbog toga je jedan od profesionalnih centara za rehabilitaciju i zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica u Nedžarićima u Sarajevu omogućio slijepima i slabovidnima rad u pržionici kafe, pakirnici praškastih zrnastih roba, prodavnici mješovite robe i salonu za fizioterapiju. Naravno tu su i oni koji su usavršili za menadžment, pohađali engleski jezik i slično, pa bi se mogli baviti i pozicioniranim poslovima kada bi se ukazala prilika.
LOŠE OBRAZOVANJE
Svaki čovjek ovog svijeta ima pravo da bude obrazovan kako bi razvio svoje moždane sposobnosti, te stekao nova znanja i vještine bez obzira da li posjeduje svih pet čula ili ne. Po pravilu u školi koju pohađaju slijepi treba da imamo asistente koji će pomoći i biti tu pri ruci, ali u praksi je to potpuno drugačije. U stvarnosti mi zapravo nemamo ni dovoljan broj knjiga u obliku Brajevog pisma. Osim što nemamo navedenih knjiga, nemamo dovoljno ni onih u audio verziji. Jedino što mi posjedujemo od kvalitetne literature jeste biblioteka u Sarajevu, a u pojedinim gradovima postoji samo udio literature za slijepe u sklopu unverzitetske biblioteke poput one u Tuzli “Derviša Sušić”.
NEDOSTATAK POMAGALA
“Slijepe osobe koriste različite vrste pomagala kako bi kompenzirale izgubljeni ili oštećeni vid.” ;kaže Tifa. U svakodnevnom životu slijepe osobe koriste brajeve satove, govorne satove, aparate za mjerenje pritiska, toplomjer, aparate za mjernje šećera i kućne vage s brajevim oznakama i govornim izlazom. Većina navedenih pomagala u BiH su nedostupna jer su preskupa za naše područje, jedino što je dostupno su bijeli štapovi koji su vid lične karte kod slijepe osobe. Pored pomagala koja koristimo kod kuće neophodno je da imamo i ona na ulici poput zvučnih semafora, taktilnih vodica, te rukohvata. Kao i sve ostalo imamo u manjoj količini ili nemamo nikako, sve zavisi od grada do grada. Na koji način se pomiriti s činjenicom i pukom realnosti, da nešto što nam je preko potrebno mi nemamo.
SUOČAVANJE S GUBITKOM VIDA
Sljepoća ima različite uzroke. Gubitak vida je kod nekog urođen, neki gube u djetinjstvu, adolescentskoj, srednjoj ili starijoj životnoj dobi. Tifa Tučić smatra kako je reakcija na gubitak vida individualna, te da se mnoge porodice teško mire s činjenicom da je njihovo dijete slijepo. Rana intervencija nije zastupljena na području FBiH, pa nije ustaljen rad s porodicom od rođenja slijepog djeteta. Poricanje situacije i prezaštićivanje ne pomažu već dugoročno odmažu svom djetetu. Neki ljudi vremenom prihvate gubitak vida, a neki se nikada ne pomire s tim. “Slijepe osobe trebaju biti ravnopravni građani s jednakim pravima i mogućnostima. Njihova ljudska prava koja im pripadaju niko im neće donijeti na pladnju. Za njih se sami moraju izboriti uz podršku društva.”; kaže Tifa. Nijedan problem nije nerješiv ukoliko se sučimo s njim i reagujemo na vrijeme. Baš kao što sportašica Refija Okić navodi da vrijeme koje prođe ne može se vratiti i džaba žaliti poslije za onim izgubljenim.
Tekst pisala Abida Mulahusejnović, studentica žurnalistike na Univerzitetu u Tuzli.