Piše dr.sc.Suadin Strašević:

-Feljton:Znamenite bosanske žene (2)-Hadži Badže  Kaduna

Izuzetno značajna i znamenita bosanska žena, koja je u našoj bogatoj historiji, svojim djelom, ostavila neizbrisiv trag bila je Hadži Badže Kadun iz Tuzle. Zabilježena je u historiji pod navedenim imenom, što je zapravo titulisanje, te mi to preuzimamo kao njeno ime. O njenoj ličnosti ne znamo mnogo, ali i iz njenog imena, kao i djela, da se spoznati o kakvoj znamenitoj bosanskoj ženi se radi.

Naime, u vrijeme osmanlijskog razdoblja u Bosni i Hercegovini, u gradu Tuzli živjela je žena, u oskudnim historijskim izvorima, poznata pod imenom Hadži Badže Kadun. Hadži je titula koja označava osobu koja je obavila hadž. Badži je pojam koji zahtijeva nešto šire objašnjenje. Naime, važno mjesto u našoj duhovnoj historiji zauzima šejh Hasan Kaimija koji je, kao što je poznato, ukopan u turbetu u Kula Gradu u Zvorniku (-1691). Kaimija je zaslužan kao organizator ženske asocijacije derviša, poznatih pod imenom badžijanije ili badž-kadune. Taj pokret, izvjesno je, imao je i u Tuzli pristalica, i to je bilo po prvi puta da se u našoj sredini pristupilo institucionalnom organizovanju žena, u cilju razvijanja pobožnosti i duhovnosti. To je impliciralo i određeni javni značaj, te se tada bosanska žena pojavljuje i u javnom životu. U zavisnosti od konteksta, pojam badžije je označavao i učene, pobožne, žene. Također supruge istaknutih šejhova imale su naziv badžije.  Riječ kaduna (kadun, hatun) označavala je uglednu ženu, gospođu, hanumu.

Upravo u Tuzli, u rijetkim arhivskim listinama, pojavljuje se vakifa pod imenom HADŽI BADŽE KADUN, OSNIVAČ MEDRESE! Prve podatke o njoj daje nam prof. Abdurahman Adil Čokić, koji u članku objavljenom 1952. godine spominje Hadži Badže Kadun koja je u Tuzli osnovala medresu i uvakufila veći broj vakufa za njeno izdržavanje. U Tuzli su uporedo postojale dvije medrese: Behrambegova osnovana (1626), i Hadži Badže Kadun medresa. Nije poznato koja je od ovih medresa starija, ali se 1674. godine spominje medresa u Donjoj Tuzli, bez da se preciznije navodi njeno ime. Tada je, naime, biskup Olovčić putovao Bosnom sa zadatkom da prikupi veoma precizne podatke, i izvještaje pošalje prema crkvenim starješinama ali i Habsburgovcima. Neki od autora su bez bilo kakvog osnova pretpostavili da se 1674. godine pomen medrese odnosi na Hadži Badže Kadun medresu što je stvorilo zabunu u literaturi. Teško je ne pomisliti da bi detaljni biskup Olovčić izostavio medresu koja je ubicirana pored Poljske kapije, uz same bedeme tvrđave, da je tada medresa postojala. Biskup je 1674. godine spomenuo medresu koristeći izraz „Colegium impiorum Softarum“ a to je, po svemu sudeći, bila Behrambegova medresa u Tuzli koje je tada imala već pet decenija.

Hadži Badže Kadun je za izdržavanje medrese uvakufila veći broj dućana, magaza, i oko 105 dunuma zemlje na području Tuzle, Slavinovića, Vršana i posjede u mjestu Priluk. Vakufska komisija u Tuzli predložila je 1890. godine Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu, plan gradnje medrese iz prihoda Hadži Badže Kaduna vakufa. Ova nova zgrada medrese građena je na temeljima stare hadži Badže Kadun medrese koja je do temelja izgorjela u požaru koji je zadesio Tuzlu 1871. godine.

Hadži Badže Kadun medresa nalazila se u samom centru Tuzle nedaleko od Poljske kapije, danas trg Kapija. U neposrednoj blizini nalazila se i mehćema, odnosno šerijatska sudnica; zgrada postoji i danas. Medresa je djelovala do 1903. godine. Zabilježeno je da je Hadži Badže Kadun vakuf 1913. godine, na ime kirija za dućane i magaze za murabehu od glavnice, te za kesim od zakupa zemljišta, godišnje naplaćivao 4.638 kruna što je u to vrijeme bio znatan prihod. Zgrada medrese imala je prizemlje sa dućanima i magazama, a na spratu se odvijala nastava. Kad je medresa prestala sa radom u njenim prostorijama djelovao je mekteb. Ovaj mekteb je pohađao moj rahmetli komšija Šefik Hadžimustafić (1936-2013), sjećam se da mi je govorio o tome. Uz mekteb nalazile su se kancelarije i imama matičara; kao imam matičar ovdje je nekoliko decenija službovao hafiz Selesković.  Zgrada je nacionalizovana 1959. godine.

No ostaje zagonetka; ko je bila misteriozna vakifa? U školi koju je utemeljila radile su brojne generacije muderisa, učenih ljudi, svršenika medrese; kroz decenije i stoljeća…, o znamenitoj vakifi u historiji, ni jednog slova; misteriozno i zagonetno. Međutim, historijska nauka je puna iznenađenja ako dublje i podrobnije zaronimo u prošlost.

Alija A. Sadiković pišući o Hadži Badže Kadun medresi, uzgred spominje mišljenje koje je saznao od Džemala Ćilimkovića; koji mu je rekao da smatra da je Hadži Badže Kadun iz familije Tuzlića. Sadiković se nije zadržavao oko ovog detalja, a ni Ćilimković nije pisao o tome.

Slijedeći navedenu misao, ali i lična uvjerenja koja su produkt spoznaja, temeljitih istraživanja, i brojne literature, kao mogućnost navodimo i sljedeće. Godine 1730. osnovana je tuzlanska kapetanija. Već tih godina tuzlanski kapetan bio je Hasan. Bio je sin Topal Osman paše koji je u tri maha bio bosanski namjesnik (1719., 1722. i 1730), kasnije i veliki vezir na Porti, poginuo je kao vojni serasker 1733. godine u ratu protiv Perzije. Puno ime njegovog sina, tuzlanskog kapetana, bilo je Derviš Hasan beg Osmanpašić. Sudjelovao je u velikoj vojni u Oziji 1736. godine, zarobljen je u borbama i bio je u ruskom ropstvu punih osam godina. Kada se vratio iz zarobljeništva obavio je hadž te je bio poznat i pod imenom Hadžija. U vrijeme pobuna koje su izbijale, prije i u toku gradnje kamene tuzlanske tvrđave, prestao je izvršavati naredbe viših nivoa vlasti i stao je otvoreno uz narod, te ga narod još za života nazva Dobri. Suvereno je vladao kapetanijom, eminovao prostranim carskim hasem, (u dokumentima se spominju prostrani posjedi na obalama nepredvidive Spreče, između ostalog), upravljao solanama, utemeljitelj je i rodonačelnik familije Tuzlića. Međutim, do moje knjige „Stara džamija u Priluku” (2014). bilo je potpuno nepoznato da je ovaj tuzlanski kapetan sagradio drvenu džamiju u Priluku koja postoji i danas; ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. U natpisu o izgradnji džamije piše, između ostalog, šejh El-hasan efendi i šejh Mustafa. Pod imenom šejh el-Hasan efendi krio se zapravo tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić (preselio na ahiret 1766. godine, ukopan je u haremu Jalske džamije u Tuzli). Šejh Mustafa je identifikovan kao tvrđavni vojni šejh. Obje ličnosti se spominju u čuvenom Tuzlanskom hagiološkom katalogu o kojem je pisao M. Hadžijahić. Potomak kapetana Hasana bio je Mahmud paša Tuzlić, za koga se, da i to spomenem, do mojih istraživanja, nije znalo da je sagradio drvenu džamiju u Poljicu 1804. koja je nažalost izgorjela u požaru 1993. godine. U natpisu o izgradnji džamije je između ostalog stajalo… hadžibaba Mustafa paša… Hadžibaba je najviša šejhovska titula a Mustafa znači odlikovani (bio je jedini tuzlanski kapetan sa visokim zvanjem paše). Kao što je poznato odlikovan je i sultanovim beratom za iskazanu hrabrost u slamanju ustanka u Srbiji. Sultan je 3. Januara 1814. odlikovao beratom „Bošnjake junake na glasu“; uzgred da spomenem, u vrtlogu ovih historijskih dešavanja, spominje se i moj predak Mehmed Užičanin Strašni koji se sa vojskom iz užičke tvrđave priključio redovima Mahmud paše Tuzlića; poslije ove vojne, moj daleki predak se nastanio u Priluku, carskom hasu; kojim su eminovali tuzlanski kapetani. Historija također bilježi da je u konaku Mahmud paše Tuzlića održan i sastanak pokreta za autonomiju Bosne, a za vođu pokreta izabran je Husein kapetan Gradaščević. Mahmud paša Tuzlić je uz teška poniženja 1850. za vrijeme terora Osman paše Latasa prognan zajedno sa sinom u tamnice Rodosa gdje će umrijeti 1856. godine; o njegovoj smrti govori jedan tarih kojeg je spjevao Fadil paša Šerifović. Njegov sin Osman beg Tuzlić vratio se iz tamnica Rodosa u Tuzlu 1865. godine. Za vrijeme terora Osman paše Latasa u Bosni, izvršena je takva sistematska sječa plemstva i učenih ljudi, da smo u decenijama i stoljećima koja su uslijedila trpili teške posljedice zbog toga. Svaki trag o staroj Bosni bez milosti i u krvi je ugušen. Nastupilo je vrijeme zaborava; historijske tame, i potpuno nove masovne projekcije svijesti. S toga ne treba da čudi da o npr. Tuzlanskoj kapetaniji postoji svega nekoliko listova iz pera vrijednog Hamdije Kreševljakovića. Kada sam počeo da dublje istražujem ovu temu, i da je periodično publikujem, u razdoblju od preko 100 godina našao sam pravo historijsko blago; no o tome nekom drugom prilikom.

Pojašnjenja su bila neophodna zbog konteksta i vremena u kojem je živjela naša znamenita bosanska žena, utemeljiteljica škole i značajnog vakufa. Pa krenimo redom. U ta doba, veoma mali broj ljudi je zbog daljine i teškoća, imao mogućnost obaviti hadž. Žene koje su obavile hadž bile su iznimno rijetke (uz napomenu da se, u određenim okolnostima, hadž može obaviti i putem bedela). Naša vakifa je imala časni naziv hadži.  (I tuzlanski kapetan je bio Hadžija). Vakifa je imala naziv badži (tuzlanski kapetan je imao visoko zvanje šejha). Vakifa je imala naziv kadun (uz ime tuzlanskog kapetana posebno je naglašeno el-Hasan efendi). U popisnom listu vakufa naše vakife spominju se i posjedi koje je uvakufila u Priluku (tuzlanski kapetan je u Priluku 1735. sagradio džamiju koja postoji i danas). O nasljeđu tuzlanskih kapetana znali smo veoma malo; ono što se znalo spominjalo se u tišini i šapatom; a onda je i to utihnulo. Međutim, kao što rekoh ranije historija je puna iznenađenja…

Međutim, uzgred da razmotrimo i drugu mogućnost. Ukoliko je medresa bila starija od pojave Tuzlića na historijskoj pozornici; postoji mogućnost da je Hadži Badže Kadun jednostavno osnovala vakuf za potrebe medrese, pomogla njen rad, i medresa je ostala upamćena kao Hadži Badže Kadun medresa. Sličan primjer nalazimo koje stoljeće kasnije. Naime, Jalska džamija u Tuzli, u čijem haremu su se kopali Tuzlići, u izvorima se prvi puta spominje 1600. godine kao Mehmed agina džamija. U narodu je poznata kao Kizler ili djevojačka, Hafiz hanumina i Jalska džamija. Mijenjala je ime u zavisnosti od njezinih vakifa obnovitelja. Do 1848. Ispred džamije su postojala tri turbeta, a jedno je pripadalo djevojci. Godine 1878. džamija je ponovo obnovljena, a zatim ponovo detaljno obnovljena i rekonstruisana 1890. godine i to po nalogu znamenite bosanske žene Hafiza hanume Tuzlić; u znak sjećanja na taj događaj, eno na ćursu u džamiji, pažljiviji posjetitelji, mogu primijetiti izrezbareno cvijeće tulipana…, a u haremu na nišanu Derviša Hadži Hasana bega kapetana je isklesana ruža, a opet idući dalje u prošlost saznajemo da je njegov otac, prije nego što je postao bosanski namjesnik i vezir, službovao na osmanskom dvoru kao čuvar ruža. Pa ako idemo još dalje u maglovitu bosansku prošlost nailazimo na ljiljane koji ukrašavaju stepenice mimbera u Šarenoj ili Behrambegovoj džamiji (o simbolici ljiljana divno govori i piše naš uvaženi profesor emeritus Enver Imamović). Na koncu, pored velikih bosanskih šehera, otkuda u tadašnjoj kasabi Tuzla, da nastane prvi bosansko turski rječnik, iz pera Uskufija, gdje on, bez ikakve dileme kaže: …bosanski da vam velim… Ako bi išli i dalje, i dublje u prošlost, opisivali bi i stjenovite vrleti Kušlata i…, ali ostavimo to za sada po strani.

Kapetani Tuzlići, njihovi potomci i članovi porodice, podigli su džamiju u Priluku (1735. Tuzlanski kapetan Hasan; šejh Hasan, i šejh Mustafa), džamiju u Poljicu (1804/5-1993. Kapetan Mahmud paša Tuzlić). Hafiz hanuma Tuzlić (1890. obnovila Jalsku džamiju), Tahira hanuma Tuzlić (1907. utemeljila jedan od najvećih vakufa u Bosni). Tuzlići su obnavljali i turbe Hasana Kaimije i drugo. Ovome bih dodao i, posmatrajući historijski hod i logiku historijskih zbivanja, MEDRESU I VAKUFE HADŽI BADŽE KADUNE.

Na temelju navedenog iznosim mišljenje da je medresa Hadži Badže Kadun sagrađena (ili obnovljena) u prvim godinama osnivanja tuzlanske kapetanije a da je njen dobrotvor Tuzlićka, po svemu sudeći, supruga tuzlanskog kapetana, znamenita bosanska žena, hadži pobožna i produhovljena kaduna. Muž joj je bio hadžija, šejh, vakif, kapetan, u tradiciji koja se spominje smatra se Dobrim. Ratovao je pod Ozijom. Jedan sin joj je umro dok je bio sa ocem na putu za Tešanj. Drugi sin kapetan Derviš Ahmed 1772. ratovao je kod Hoćina, u močvarama Dnjestra. Preselio je na ahiret 1787. Ukopan je pored oca u haremu jalske džamije. Hadži Badže Kadun je i jedna od prvih žena iz Bosne i Hercegovine koja je obavila hadž. Utemeljila je vakuf i UČILIŠTE znajući koja je vrijednost znanja i obrazovanja. Neka je rahmet ovoj znamenitoj bosanskoj ženi. /dr. sc. Suadin Strašević/.

(Usputne bilješke: M. Hadžijahić, Badžijanije u Sarajevu i Bosni, Anali GHB biblioteka; A. Adil Čokić, Muslimanka u domu i javnom životu kroz istoriju, G. VIS-a III, 1952; Žene vakifi; M. Hadžijahić, Jedan nepoznati tuzlanski hagiološki katalog, Članci i građa za istoriju istočne Bosne; Alija. A. Sadiković, Hadži Badže Kadun medresa u Tuzli; S. Strašević, Stara džamija u Priluku; S. Strašević, Stara džamija u Poljicu separat; S. Strašević, Sudnica, mehćema Kotarskog šerijatskog suda u tuzli, Glasnik Rijaseta IZ-e; H. Kreševljaković; Kapetanije u Bosni i Hercegovini; Dž. Ćilimković, Tuzla u osmansko doba;…).

Na slici:Zgrada Medrese Hadži Badže Kadune, fotografija iz 1930.godine