Piše: dr. sc. Suadin Strašević
Feljton: Znamenite bosanske žene (5)
NEZNANA BOSANSKA DJEVOJKA
Pojam viteštva, u najkraćem, označava smjelost, nepokolebljivost, smionost, herojstvo, slobodu, odvažnost, neustrašivost, ali i, istovremeno, s druge strane pak, označava: uglađenost, lijepe manire, džentlimenstvo, pristojnost, ljubaznost, susretljivost, i sve drugo što krasi ljude plemenita duha. U literaturi se razvio cijeli pravac u književnosti koji za motiv ima vitešku kulturu. Čini se da je germanski Ep o Nibelunzima divan primjer tome kao što je i saga o ličnosti i djelu Salahudina (1138-1193).
U našoj historiji, još od vremena srednjevjekovne Bosne, nalazimo brojne primjere snažnog prisustva viteške kulture. Ovom prilikom istaknut ćemo nekoliko primjera. Naime, na brojnim reljefima uklesanim na srednjevjekovne stećke nalazimo prikaze vitezova; sa mačevima, kopljima, štitovima i svime ostalim što pokazuje spremnost i raskoš bosanskog viteza. Viteška kultura bila je toliko zastupljena da poneki autori, s pravom, smatraju da je postojao i red bosanskih vitezova. Ilustraciju bosanskog viteza nalazimo i u Hrvojevom misalu; po svemu sudeći, vitez na bijelom konju je, zapravo, Hrvoje Vukčić Kosača.
Na pečatu bosanskog bana Ninoslava (ban: 1232-1250.), s povelje izdane Dubrovačkoj općini 1249. godine, uočavamo dvije figure konjanika koji sa podignutim oružjem jurišaju jedan prema drugome; u podnožju utvrde sa dvije kule. Općenito se smatra da je na pečatu prikazan detalj sa viteškog turnira kakvi su se održavali u srednjevjekovnoj Evropi pa tako i u Bosni.
Poljski historičar Jan Dlugoš (1415-1480.) zabiljezio je u svojim djelima viteški turnir u Budimu 1412. godine na kojem su bili prisutni i brojni bosanski vitezovi. Tako uvaženi profesor Enver Imamović bilježi da se na viteškom turniru u Budimu okupilo 1500 vitezova, sa 3000 štitonoša, iz dvanaest zemalja; da se odmjere u snazi i borbenim vještinama. Domaćin turnira bio je Sigismund. Bosanski vitezovi, među kojima su bili i Sandalj Hranić, Hrvoje Vukčić, bosanski kralj Ostoja, plijenili su pažnju svojom opremom, konjima, obučenošću, borbenim vještinama i ponosnom i dostojanstvenom pojavom. Na turniru su zaprimili najviše časti. Bosanski vitezovi su bili udarna snaga slavne bosanske vojske kako je bosanskoj vojsci bio i zvaničan naziv.
Kao istaknuti bosanski vitezovi, poznati i priznati u srednjevjekovnoj Evropi, Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić i Pribislav Vukotić, postali su članovi evropskog viteškog društva poznatih pod imenom Zmajev red. Zanimljivo je spomenuti da se naš istaknuti Husein kapetan Gradaščević (1802-1834.) potpisivao i titulisao na sljedeći način: „Bosanski vitez i predvoditelj cijele bosanske vojske“; „Vitez od Bosne“ i „Zmaj od Bosne“!
Bosansko višteštvo je satkano u same temelje osebujnog bosanskog duha, kroz sve epohe i vremena, kako je to, uostalom, opisivao i učeni Muhamed Filipović. Viteštvo, u koje je satkano i džentlimenstvo (pojam koji se u historiji vezivao za noblesse oblige lat.) u svojoj kulturi, zahtijeva iskazivanje poštovanja prema drugim ljudima i, istaknut ćemo, posebno prema ženama. U našoj historiji, i u našem duhovnom nasljeđu, nalazimo primjere kada je naš narod, u duhu viteške kulture, iskazao najviše časti i duboko memorisao uspomenu i sjećanja na djela i ličnosti znamenitih bosanskih djevojaka; kao svojevrsni izraz dubokog poštovanja a što je odlika viteške kulture.
Šefko Sulejmanović je zabilježio nekoliko dragocjenih narodnih predanja koja upravo govore o Djevojačkim turbetima i uspomeni na neznane bosanske djevojke. Djevojačko turbe u Tuzli, nalazilo se u neposrednoj blizini Jalske džamije. Godine 1948. Turbe je izmješteno na Mejdan. Kazivanje o ovom turbetu je sljedeće. Narodno predanje kaže da su dvije djevojke na rijeci Jali prale ponjave. Tada je naišla grupa Austro-Ugarskih vojnika, njihov zapovjednik je prišao ovim djevojkama i grubo im strgnuo mahramu sa glave. Takvu sramotu da joj stranac/okupator vidi lice, djevojke nisu mogle podnijeti. Drvenim praljama, pomoću kojih su prale ponjave na rijeci Jali, udarile su tog vojnika. Vojnik je uzeo pušku i ubio dvije djevojke. Na mjestu gdje su pale, podignuto im je turbe.
Djevojačko turbe, također, postoji u Gornjoj Tuzli. Predanje o ovom turbetu je sljedeće. Mađarski vojnici su, na bajram ujutru, krenuli u osvajanje Gornje Tuzle. Muškarci su bili na bajram namazu. Jedna neznana bosanska djevojka, tog je jutra poranila da donese vode sa izvora i tada je ugledala mađarske vojnike. Djevojka je potrčala prema musali, gdje se klanjao bajram namaz, da obavijesti o mađarskom napadu, međutim jedan vojnik ju je sustigao i nožem je zaklao. Međutim, iako smrtno ranjena, uspjela je dotrčati do musale; na mjestu gdje je pala tu je i ukopana. Nad njenim mezarom narod je podigao turbe i, u dubokoj memoriji, sačuvao uspomenu na ovu hrabru neznanu bosansku djevojku.
Jednog drugog bajrama, 9. augusta 1687. godine, uskoci Stojana Jankovića upali su u Mostar; u vrijeme kada se klanjao bajram namaz. Zapodjenula se teška bitka. Mrtvi su ležali na sve strane. Mostarska tvrđavna posada se brzo organizirala i krenula u kontra udar. Na čelo branitelja, pošto joj je u borbama poginuo brat Ibrahim, u odlučujućem jurišu, na konju, nalazila se znamenita mostarska djevojka Hana Hrvić. Pala je u borbi u mahali Zahum. Uskoci su tom prilikom zapalili Ali-hodžinu džamiju (koja će postati poznata i kao Krvava džamija; zbog pokolja vjernika koji su tog jutra klanjali bajram namaz u džamiji). O ovim događajima pjesmu Vekaji-nama napisao je Bulbuli Mostarac. Hana Hrvić ukopana je u Lakšića haremu. Mostarci su joj podigli velike bašluke na kojima su bile urezane dvije zakrivljene sablje. Njen mezar su mostarci posjećivali sve do Austr-Ugarske okupacije kada je uništen Lakšića harem. U memoriji našega naroda, ostalo je duboko utisnuto herojstvo i hrabrost znamenite bosanske djevojke. Naš narod, kao izraz posebnog poštovanja, iskazivanja najdublje časti, prema znamenitim bosanskim djevojkama baštini i sjećanja na Djevojačku pećinu u Brateljevićima, turbe djevojke Saračice u Visokom i, gotovo da u svakoj našoj sredini u Bosni, u svim historijskim razdobljima, nalazimo primjere viteštva, hrabrosti, ponosa i slave. Uzgred da spomenem, u ovim kasnim noćnim satima; ovi redovi nastaju u gradu koji je iznjedrio bosansku Vitešku brigadu./dr. sc. Suadin Strašević/.