Čekao sam ljetno računanje vremena kako bi dan bio duži za ovu avanturu koju odavno planiram, doći preko planine Zvijezde do Bobovca i Kraljeve Sutjeske. Proljetni dan je bio dovoljno topao i dovoljno sunčan da se jutrom otisnem u avanturu.

U Banovićima me zaustavlja saobraćajna patrola, valjda su mislili da nisam registrovan, gledaju koje je Stojadin godište pa konstatuju da nije puno star, žele mi sretan put i ja nastavljam dalje ka Ribnici. Na cesti nema gužve pa se brzo probijam do Careve Ćuprije gdje me opet dočekuje patrola saobraćajne policije, pitaju me gdje idem, ja rekoh, a oni se čude kako ću preko Zvijezde, prokuhat će Stojadin, pa predlažu da idem okolo, ma ništa okolo idem ja kuda sam zamislio. Volim i uživam putovati oldtimerima, koji me sve ove godine nikada nisu izdali za razliku od savremenijih automobila.

Nakon Careve Ćuprije skrećem u mjestu Rijeka prema Duboštici koje je prvo mjesto na planini na koje ću naići, ali mi se put nešto odužio. Trebam reći da su putevi na Zvijezdi ili kako ih ja zovem „zvjezdane staze“ skoro u potpunosti makadamski! Da, baš ove 2023.godine, negdje blizu vas u BIH postoje regionalni putevi koji su makadamski, još u jako lošem stanju kao ovaj do Duboštice, koji me baš usporio i napatio na mojoj avanturi. Sve rupa do rupe! Ma kakve rupe, ima tu pravih jama koje bi u naletu mogle da bace lagani Stojadin niz liticu po kojoj krivuda put. Vidljivi su tu tragovi eksploatacije šuma na ovom području, od koje se zaista živi.

Gdje god je lijep vidikovac ja se zaustavim pa snimim planinski pejzaž, auta rijetko prolaze, pa je doživljaj planinskog bespuća u srcu Bosne još jači. Osim što nema asfalta Zvijezdi nedostaje i signala za mobitel, ipak u savremenom dobu postoje mjesta do kojih uprkos svemu taj signal ne dopire, pa sam većinu dana bio nedostupan, a oni koji me vole brinuli su se zašto je to tako. A znate li vi gdje sam ja? Nemaju predstavu o tome, pa objašnjavam, znate li gdje je Careva Ćuprija, eh nije tu, nego sam negdje visoko iznad nje, i puno dalje, a kilometri na planini baš dugo traju. Konačno se ukaza Duboštica koja pripada Varešu, tu su tokom srednjeg vijeka bili rudnici, ali je bosanski kralj tu ubirao i carine. Sreća sada nema carine, i tu bi me zaustavili, ali tu su samo vrijedne drvosječe, prelazim most na rječici koja se isto tako zove Duboštica i penjem se dalje ka vrhu Zvijezde, već sam na 700mnv, a pustim drumom popet ću se do 1147 metara kod sela Pogar, gdje ću kratko odmoriti.

Tu je i zanimljiv putokaz na kome piše „Pićkovac“, čudim se i nasmijem, sjedam u kola i nastavljam dalje ka Borovici, a do Borovice me čeka blatnjav put, a onda i okovan snijegom iako je kraj marta mjeseca,a kakav će i biti kada je na 1174mnv. Ne kažu zalud da na Zvijezdi imaju dva godišnja doba: zima sa snijegom i zima bez snijega. I Borovica je u srednjem vijeku bila boravište čuvenih rudara Sasa, prvi puta se pominje 1673. godine, danas je ona jedno prelijepo planinsko selo koje privlači svojim šarmom, i rado bih se zaustavio i fotografisao svaku kuću, ali valja što prije stići do Bobovca.

Nakon Borovice asfaltnim putem stižem do Dragovića u kojima je srednjovjekovni grad Bobovac, odnosno njegovi ostaci. Najvažniji grad za našu državu, za našu istoriju, nije obnovljen! Tu je obnovljena samo grobna kapela u kojoj su pokopani naši kraljevi i jedna kraljica. Zadržavam se tu neko vrijeme i obilazim ostatke kula, odakle je nekada zauvijek otišla naša posljednja kraljica Katarina, za kojom žene u sutješkom kraju još uvijek žale zato što nose crninu. Vrijeme je lijepo i ostao bih tu duže, ali moram dalje do Kraljeve Sutjeske, do koje je put opet strašan i užasan jednim većim dijelom. Kada sam došao opet do asfalta ubrzo se ukazao mali tunel a nakon njega i samostan u Kraljevoj Sutjesci koji dominira tom malom dolinom u kojoj se ulivaju Trstionica i Boriva te tako stvaraju rijeku Bukovicu. U Kraljevoj Sutjesci je najstarija džamija u BIH sagrađena 1463. godine, prilikom opsijedanja Bobovca od strane Osmanlija.

Tu je Dusperova kuća također nacionalni spomenik BIH, iz 18. vijeka koja svojom ljepotom prkosi vremenu koje je izgleda u Kraljevoj Sutjesci stalo. Postoji u Kraljevoj Sutjesci velika škola sa malo đaka, vatrogasni dom, policijska stanica, pošta, ali nema niti jedne kafane, pa čak ni trgovine. Zadnja je zatvorena nedavno, zvala se „Brkin dućan“, a sve što je ostalo od tog Brkinog dućana je obavijest na ulaznim vratima koji izričito moli dužnike da vrate dug. Idem do spomenika kraljici Katarini koji je u samostanskom dvorištu. Tu iznad nje su ostaci nekadašnjih banskih a kasnije kraljevskih dvora gdje je bila i sudačka kancelarija.

Nasuprot samostana koji krije riznicu starih knjiga, umjetnina i predmeta je Partizansko groblje. U centru Kraljeve Sutjeske koja je nekada zvala Trstivnica, a kasnije Sutiska, je nekoliko mještana, čekaju kombi koji dovozi hljeb. Malo neobična slika za ovo vrijeme i za prilike u kojima mi živimo. Dolazak tog kombija zaista je događaj u ovom malom mjestu koje djeluje kao da je na samom kraju svijeta. Vraćam se opet Zvijezdi do koje se opet moram popeti, pa lagano silaziti ka Duboštici, i Carevoj Ćupriji da bih sa jako prljavim autom stigao u Živinice.

Kažu da je najbolji test za automobil ako prođe planinu Zvijezdu, moj Stojadin sa kojim putujem u avanture osvojio je Zvijezdu bez ikakvog kvara, bez da je dao znak slabosti ili umora, tako da sam sada još sigurniji da može stići do Afrike koja kao što to odaju naljepnice na njemu naš krajnji cilj. Sreća pa mu ostavih zimske gume, jer inače bi zaleđeni put na ovoj lijepoj planini bio dosta opasniji po nas. Moje putovanje ka Bobovcu možete pogledati 12.04.2023. godine na IzvornojTV u serijalu Emirove priče od 18 sati. A ja idem lagano planirati neke nove avanture, i svakako ću se ubrzo vratiti na „Zvjezdane staze“ jer one kriju puno dragulja kako prirodnih tako i kulturnih blaga./Emir Nišić/