Piše: dr. sc. Suadin Strašević

BILI SMO RATNICI VITEŠKE BRIGADE

Bližimo se godišnjici formiranja 210. Viteške oslobodilačke brigade „Nesib Malkić“ Živinice. Brigada je formirana 12. februara 1993. godine. Brojna su ratišta na kojima su sudjelovale jedinice brigade. Brigada je prošla težak ratni put.

Dana 25. oktobra od neprijateljskih granata poginuo je komandant brigade Nesib Malkić. Zajedno s njim poginuli su načelnik štaba brigade Sead Paravlić, te starješine Nevres Šišić, Nermin Forčaković i Fikret Andelić. Teško je ranjeno pet visokih oficira brigade: Enes Gurda, Husein Jusić, Nusret Čerkezović, Idriz Vrtagić i Salkan Butković. Među vojnicima je nastupio muk; Živinice su bile u teškoj tuzi i suzama…

Trebalo je stisnuti zube i nastaviti borbu. Ukazom predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 14. 4. 1994. godine, prvi komandant brigade Nesib Malkić, posthumno je odlikovan Ordenom Heroja oslobodilačkog rata. Brigada će dobiti ime po heroju Nesibu Malkiću. A, odlukom predsjedništva RBiH s kraja 1994. godine, zbog ratnih zasluga, brigadi će biti dodijeljen najviši počasni naziv „VITEŠKA BRIGADA“.

210. Viteška oslobodilačka brigada „Nesib Malkić“ Živinice, najveći dio odbrambeno-oslobodilačkog rata bila je pod direktnom komandom Glavnog štaba ARBiH. U svom ratnom putu brigada je podnijela ogromu žrtvu. Brigada je imala 116 poginulih boraca. Ranjenih je bilo 868, od toga 248 teže ranjenih, 22 borca su ostala bez dijelova tijela usljed amputacija. Ratnim priznanjen značkom „Zlatni ljiljan“ odlikovana su 22 borca, 5 pripadnika je odlikovano „Srebrnim štitom“. Brigada je izvršila 56 borbena zadatka na području Bosne i Hercegovine. Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata kroz brigadu su bila angažovana 3232 borca, od toga 59 žena. Generali glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine iznosili su mišljenja da je 210. Viteška oslobodilačka brigada „Nesib Malkić“ Živinice najbolja brigada u Armiji. Brigada nije imala zonu odgovornosti, borbena dejstva je izvodila na brojnim ratištima diljem Bosne i Hercegovine. /Napomena: Ovaj tekst je nastao zahvaljujući podacima visokih oficira brigade/

Pronađoh negdje potisnuta SJEĆANJA nepoznatog ratnika VITEŠKE BRIGADE…

„U kasnu jesen 1995. godine, već nekoliko dana boravili smo u maloj kasarni u Dubravama. Čekali smo i pomalo ljenčarili. Primjećivali smo neko komešanje i užurbane korake komande. Već odavno nismo postavljali pitanja gdje idemo, jer znali smo da idemo tamo gdje je potrebno i gdje je najteže. Dok sam sa grupom vojnika razgovarao prišao nam je komandir voda i rekao da je večeras pokret bataljona.

Otišao sam do kasarne i polahko počeo pakovati stvari u ruksak, nije tu bilo ništa posebno; nešto cigara, par ribljih konzervi, nekoliko majica, čarape, par ručnih bombi, nekoliko paklica metaka. Strpam par metaka u džep od jakne/svaki naš ratnik imao je par metaka u džepu. Našla se tu i Remarkova knjiga „Na zapadu ništa novo“; pročitao sam je više puta. Dok je ratovao u Prvom svjetskom ratu Remark je imao godina kao i ja tada. Mislim da mi je ta knjiga pomogla, pa makar i kao utjeha, da shvatim i nekako istrajavam u užasu rata. Imao sam borbeni komplet (rap) pa i, i sve ostalo… Pred akšam, u prvom sutonu, bataljon je bio postrojen.

Komandant je iznio zapovijest; krećemo prema Sarajevu, naš bataljon je planiran da izvrši glavni udar i probije opsadni obruč oko Sarajeva. Naš zadatak je deblokada Sarajeva. Tada je istupio zamjenik komandanta Huska i kratko se obratio, a zatim se, u tišini noći, prolomio ratni poklič. Sprečanski bataljon bio je u pokretu!.

Pred kasarnu je dovezen kamion sa municijom; dok sam čekao u redu pred kamionom, razmišljao sam o predstojećim teškim borbama u Sarajevu i visokim planinama kojima valja ovladati. Kada sam došao na red jednostavno sam otvorio ruksak i prilično ga napunio municijom i bombama.

Ušli smo u autobuse i krenuli u noć. Poslije nekoliko sati vožnje prešli smo u kamione i nastavili putovanje. Kamion je bio pun vojnika; neki su uspjeli sjesti na male klupe, većina je sjedila na podu.

Kada smo u neko doba noći prolazili kroz Vareš u kamionu je nastupila tišina, jedan naš drug je sklonio ceradu i objašnjavao nam gdje se nalazimo; sudjelovao je u borbama za oslobađanje Vareša. Kolona kamiona se zaustavila. Izašli smo, bio je mrkli mrak, jako hladno i kiša je neprestano lila. Razaznao sam da se nalazimo na nekom kamenolomu.

Brzo je formirana kolona i počeli smo uspon na planinu. Činilo mi se da traje satima. Dok sam marširao izračunao sam da kod sebe imam, na borbenom rapu 4 okvira sa municijom, na pouzdanom kalašnjikovu dva okvira spojena selotejp trakom, u ruksaku nekoliko desetina paklica; sveukupno više stotina metaka, i još bombe. Na tom usponu to je ogroman teret, ruksak je bivao sve teži, dodao bih: poput olova. Stigli smo na vrh planine Ravni Nabožić ujutro. Već je bilo svanulo. Smjestili smo se u brvnare; krov iznad mene je prokišnjavao tako da su mi kapi kiše padale tačno na lice; nisam imao snage da se pomjerim već sam samo navukao kapuljaču od jakne. Zaspali smo svi umorni i iscrpljeni od napornog puta.

Stariji vojnici bataljona poznavali su ove terene još iz zime 1992. godine. Oko podne već smo bili u pripravnosti a popodne smo uvedeni u borbene linije. Sarajevo je bilo pred nama i u našim srcima… Već tih dana uočili smo neprijateljske pokrete, tako da je naša budnost bila na najvišem nivou. U jednom trenutku, dok smo držali položaje, počela je neprijateljska paljba, istoga trenutka, uskočili smo u tranšeje koje su bile ispunjene vodom i blatom do pojasa; počeli smo borbu. Sprečanski bataljon je bio u akciji. Jesenje lišće i grane sa krošnji, usljed teške paljbe, padali su na tlo. Odbili smo napad neprijatelja, a već sutradan naši izviđači, zajedno sa komandantom, izviđali su teren i pravili plan za pokret Prvog udarnog bataljona 210. Viteške brigade „Nesib Malkić“ Živinice. Čekali smo naredbu za napad.

Postepeno, na Ravni Nabožić, pristigao je drugi i treći bataljon, prateće jedinice i komanda brigade. Pored planova za pokret jedinice i izvođenje ofanzivnih borbenih dejstava, istovremeno smo držali i jačali dostignute vojne položaje. Jedan dan smo dobili naredbu da pripremimo oružja i oruđa. U jednom šumarku, svrstani u čete i vodove, sjedili smo na zemlji i čistili puške. Radilo se to u potpunoj tišini, sa najvišom pažnjom, tek ponegdje, mogao se čuti poznati udar metalnog zatvarača. Očekivali smo svaki čas naredbu za izvođenje ofanzivnog dejstva. Tokom dužeg boravka na ovom borbenom zadatku, u regiji Ravnog Nabožića, izvodili smo veoma uspješne borbene aktivnosti…

Neposredno uz naše položaje nalazila se nekropola stećaka, iz vremena srednjevjekovlja. Na jednom stećku, bio je uklesan konjanik sa teškim bosanskim mačem. Očigledno se radilo o bosanskom vitezu. Moja brigada bila je Viteška“! /dr. sc. Suadin Strašević/